Od "protjeranog Djeda Mraza" do "invazije na stanove": Zašto se režim plaši normalnog života?

U prilogu objavljenom prije četiri godine (čitaj: pred izbore), sadašnja ministrica kulture, a tadašnja savjetnica Sanja Vlaisavljević, kazala je da su iz Sarajeva protjerani Djed Mraz, svinjetina i „svjetlosna rasvjeta“ (misleći na blagdansku rasvjetu). Kasnije je Vlaisavljević, suočena sa suprotnim argumentima, pojašnjavala svoje stavove tvrdeći da je to mislila u najširem smislu. Željela je tim poređenjem ukazati na veliki broj Srba koji su napustili Sarajevo.

Četiri godine kasnije, RTRS je uspio biti još radikalniji. Kupovinu stanova koju obavljaju Bošnjaci predstavili su kao dio velikog plana za preuzimanje Istočnog Sarajeva, u prilogu koji ruši sve standarde novinarstva. Da se tom „smetljarstvu“, koje sluge režima nazivaju novinarstvom, ne bi posvećivalo previše pažnje, treba potražiti dublje i realne razloge njegovog nastanka.

Nije teško zaključiti da u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Trebinju i Foči ima nacionalizma, fašizma i najgorih oblika uvreda na račun drugog i drugačijeg. Decenijama ih političke strukture željne vlasti podržavaju na svim stranama, ali u praksi, stvari često znaju biti puno drugačije.

Istočno Sarajevo i Sarajevo dobar su primjer. U nekom normalnom svijetu, javni emiteri bi pravili priloge o tome kako su se ljudi povezali i zaboravili na ratne strahote, kako žive zajedno, postaju nanovo prijatelji i komšije. O tome kako veliki broj Sarajlija često ode do Istočnog Sarajeva na ručak, piće ili druženje s kolegama s kojima često zajedno rade. Kako i jedni i drugi posjećuju „zaraćenu stranu“ tokom praznika, slava, Bajrama... To su priče koje vladajuće strukture ne žele, jer su njima mržnja i nacionalizam donijeli milijarde maraka na račune, a građanima u 30 godina njihovog rata „protiv onih drugih“ – jedno veliko ništa.

Takvi se prilozi prave kao uvod u ono što nas čeka u izbornoj godini. Plaćenici na društvenim mrežama, novonastali portali i političke sluge uradit će sve da mržnju izbace u prvi plan, da postojanje čovjeka druge vjere predstave kao opasnost za vlastiti opstanak. Cilj je ukorijeniti strah u svakodnevicu žitelja bilo kojeg entiteta. Cilj je jedan – glasovi na izborima.

Znamo da u Sarajevu nema onoliko Srba koliko ih je bilo prije nego što je grad preživio najdužu opsadu u modernoj historiji. Znamo da u Banjaluci nema isti broj Bošnjaka ni Hrvata, nema ih ni u Foči, ni u Srebrenici, ni u jednom gradu u Republici Srpskoj, kao što je obrnuto i u Federaciji BiH. Nema ih jer su oni, koji su naručili ovakve sramotne priloge, upravo htjeli da ih ne bude. Na svaki znak suživota i pomirenja, kod njih se pale alarmi. Krv, ubijanje, rat i mržnja ponovo se stavljaju u fokus. Da se slučajno ne bi desilo da živimo normalno.

No, jasno im je jedno. U ovoj zemlji odrastaju nove generacije djece i omladine koji će biti građani svijeta. Njihovi umovi neće imati granice, njihove glave bit će slobodne. Tražit će mnogo više: autoputeve, ekologiju, smanjenu administraciju, povoljne stanove, niske kamate, a mnogo manje korupcije, nacionalizma, fašizma i mržnje. I neće padati na jeftine folove na koje su decenijama padali njihovi roditelji.